Kako ste se počeli baviti fotografijom?

-Negdje sredinom osamdesetih moj kum je nabavio odličan fotoaparat. Bila je to minolta, ali zaboravio sam koji model. Dao mi je da je odvagnem u ruci, da pogledam kroz tražilo, da dopola stisnem okidač. I kad sam vidio da u tražilu ima prekrasnih zelenih i crvenih lampica koje se stalno pale i gase, plus neke iglice koje skaču gore-dolje... To je bilo to. Kasnije sam i fotografirao tim aparatom i pritom beskrajno uživao. Na fakultetu sam dobio priliku raditi seriju fotografija koje su bile namijenjene biskupijskoj medioteci. Radio sam s diafilmom. Kad sam vidio svoje fotke projicirane na veliko platno, one neusporedive boje i oštrinu slike – znao sam da je to ljubav bez kraja i konca. Iako nisam nikad imao dovoljno novca da si kupim fotoaparat skuplji od nekog „idiota“, imam priliku raditi sa školskim aparatom koji je vrlo dobar.

Što Vas motivira za fotografiranje?

-Fotografija je za mene prvenstveno dokument. Trenutak vremena materijaliziran u prostoru kao fosil. Svaka fotografija ima svoju vrijednost s tog aspekta. Izbjegavam softverske zahvate. Fotografija koja je naknadno izmanipulirana za mene nema vrijednost. To spada u sferu komercijalnog, a ne dokumentarnog. Ako fotografija nije plod fotografovog pogleda na svijet i njegova umijeća, već nekog programa i freaka koji zna sve kratice na tipkovnici, onda to jako utječe na smisao i bit te fotografije. U tom smislu za mene su najvrijednije fotografije na filmu. 

Čuli smo da vodite foto-grupu. Možete li nam nešto reći o tome?

-Ah, u svoje zlatno doba foto-video grupa brojila je 6-7 članova. Ne bez ponosa, mogu reći da ove godine foto-video grupa ima – slovom i brojem – jednog (1) člana. Nije puno, ali čovjeka veseli. S obzirom da od opreme imamo samo fotoaparat, razumljivo je da nije neka gužva. Ipak, još se nije dogodilo da nema zainteresiranih. Imam san: dva, tri nova objektiva; bljeskalica; kamera; laptop i projektor koji pripadaju samo foto-video grupi. E tada bih mogao raditi puno kvalitetnije s učenicima. Mogli bismo gledati filmove, analizirati ih, snimati svoje filmove, učiti kako se radi montaža, obrada zvuka... O fotografiranju da ne govorim. Bilo bi to super. Lijepo je imati san.

Idete li na natjecanja?

-Ne idemo jer su natjecanja za učenike. Budući da na koncu sve moram napraviti ja, u svojoj kući, na svom računalu – natjecanja otpadaju.

Kako ste se odlučili na izložbu u učionici informatike?

-Rečeno mi je da se zidovi školskih hodnika ne smiju bušiti da bi se objesili panoi ili plakati (hameri), pa smo voditeljica i ja razmišljali u koju bi učionicu bilo zgodno postaviti izložbu. Tako je, na prijedlog voditeljice – prof. Lidije Neznanović – izabrana učionica informatike zbog ravnomjerne prirodne rasvjete i dovoljnog prostora na zidovima. I zato što se zaključava. Uglavnom.

Jeste li potrošili puno vremena fotografirajući za izložbu?

-Nisam imao u planu ovakvu izložbu. Jednostavno sam pogledao što sve imam od fotografija i zaključio da je toga previše da bi se samo tako strpalo u jednu izložbu. Morala je biti tematska. Na koncu, odabir je pao na učeničke profile, portrete, na njihova lica. Radni naslov bio je „Face i čvimbe iz Treće gimbe“. Budući da bi, u tim nježnim godinama, nekima to zvučalo uvredljivo, a ne kao šala, naslova izložbe nema. No, da se vratim na pitanje... Učenike sam fotografirao prigodimice, mjesecima, iz godine u godinu. To je stalan proces. Učenike fotografiram u razredu ili izvan škole ako su raspoloženi za to. Ako ne žele, ništa. Zato su učenici nekih razreda češće prisutni na fotografijama, dok nekih drugih uopće nema. K tome, svake se godine u školi neke priredbe ponavljaju, a foto-grupa to bilježi. Zapravo sve se stalno ponavlja, samo se lica mijenjaju, pa je i to bio motiv da ih zabilježim.

Jeste li zadovoljni izložbom?

-Jesam.

Kako su učenici reagirali kad ste ih slikali?

-Kol'ko ljudi tol'ko ćudi.

Kako su reagirali profesori informatike na tu ideju? Sviđa li se njima izložba?

-Rekli su da im ne smeta.

Planirate li još koju izložbu?

-Da.

Sigurni smo da će ih biti još mnoštvo i da će biti uspješne kao i ova, a profesoru Šeriću želimo puno sreće u ostvarenju daljnjih planova.