Izvijestili smo vas najavno o Erasmus+ mobilnosti naših četvero učenika (Anamarija Horvat, Karla Januš, Šimun Miličević i Niko Pejić) i četvero profesora (Ana Antunović, Kristina Lovković, Martina Nemet i Marko Kapular) u talijanski grad Treviso u okviru projekta ,,INOLANG”. U tom predivnom gradu boravili su od 10. do 14. studenoga, a o njihovu iskustvu i samom projektu najbolje da pročitate iz njihovih osvrta.
Anamarija Horvat: ,,Mislim da svi osjećaju barem malu nelagodu kada je u pitanju upoznavanje novih ljudi; nekima je prirodnije i jednostavnije, a drugima izvor stresa. Ovo se jasno zapazilo na našem Erasmus projektu i druženju, a dodatna je bila i jezična barijera. Naravno, svatko se u početku osjećao najugodnije u svojem timu koji se prirodno sporazumije i/ili poznaje od ranije, no već drugog dana našeg zajedničkog boravka prisutna je viša razina odvažnosti i spremnosti na interakciju, iako induciranu, ali bolje ikad nego nikad. Pokretač aktivnije komunikacije upravo je bila sportska aktivnost, odbojka, i stranci u našim timovima s kojima nema druge nego da surađuješ. Nisu svi u timu znali engleski jezik, ali lako smo i brzo prepoznali mimike i geste suigrača u takvom nedvosmislenom sportu. Na ovaj smo način dijelili zadovoljstvo pobjede, ali i frustraciju neuspjeha. : ) Sport je opustio učenike, potaknuo spontano upoznavanje i olakšao druženje među sudionicima, osobito među onima koji su završili u istom timu. Kad kažem „druženje“, mislim na razgovor, a u jednom smo se trenutku čak skupili i na partiju kartanja. Zbog svega toga moje je iskustvo bilo prirodno i opušteno, baš onakvo kakvo sam očekivala.”
Karla Januš: ,,Na našem Erasmus projektu u Italiji osjećala sam se posebno sretno jer sam se mogla družiti s profesorima na jedan potpuno drugačiji način. Svi su bili iznimno prijateljski i pristupačni, što je stvaralo laganu i opuštenu atmosferu. Profesorica iz informatike često se šalila sa mnom i uvijek je bila spremna pomoći ako me nešto zanimalo. Profesor iz vjeronauka pokazao se kao odličan sugovornik, pun zanimljivih priča i topline. Psihologinja je s nama razgovarala kao s prijateljima, potičući nas da dijelimo svoje dojmove o putovanju. Pedagoginja je bila vrlo smirena i uvijek je pazila da se svi osjećamo ugodno. Zajedno smo istraživali talijanske ulice i razgovarali o stvarima koje u školi nikad ne stignemo. Osjećala sam da me doživljavaju kao ravnopravnu osobu, a ne samo kao učenicu. Zbog toga je druženje bilo posebno lijepo i opuštajuće. Taj boravak u Italiji ostat će mi u sjećanju kao iskustvo u kojem su profesori postali naši prijatelji.”
Šimun Miličević: ,,Ako ću biti iskren, predavanja i radionice su mi vjerojatno bile najmanje zanimljivi dio našeg puta u Italiju vezano za Erasmus projekt. To ne znači da je iskustvo bilo loše, nego da je sve ostalo jednostavno bilo bolje. Nastavnici i učenici su imali različito znanje engleskog jezika, ali smo na kraju uspjeli doći do nekog sporazuma. U školi su bili organizirana svakakva predavanja i radionice za učenike. Jedna primjer radionice koje smo imali je kada smo imali predavanja drugih učenika iz Italije o njihovim iskustvima s Erasmus projektom, kako njihova škola funkcionira i predmete koje uče. Također smo išli u potpuni obilazak škole i imali ručak pripremljen od strane učenika. Kao što sam rekao na početku, definitivno najmanje zanimljiv dio puta, ali svejedno bitan i dobar.”
Niko Pejić: ,,Tijekom mog posjeta Italiji obišao sam Treviso, Veneciju i Veronu i sveukupno mi je bilo zaista lijepo. Treviso mi je ostao u sjećanju kao miran, uredan i ugodan grad s lijepim starim ulicama koje su odlične za opuštenu šetnju. Venecija je bila vrlo zanimljiva zbog kanala, mostova i posebnog rasporeda grada, ali i pomalo naporna zbog velikih gužvi. Ipak, lijepo je vidjeti sve te poznate prizore uživo, pogotovo oko Trga sv. Marka i Rialto mosta. Verona mi se možda najviše svidjela jer ima jako ugodnu atmosferu, uređene trgove i lijepe stare dijelove grada u kojima je zaista lijepo provesti vrijeme. Hrana je generalno bila odlična, pogotovo tjestenina i sladoled, ali me je pizza ipak malo razočarala jer sam očekivao više. Bilo je i puno hodanja svaki dan pa me znao uhvatiti i umor, ali je vrijedilo zbog svega što sam vidio. Na kraju, cijeli put je bio lijep doživljaj koji bih rado ponovio, možda uz malo laganiji tempo.”
fotografije (ovdje): Ana Antunović, prof. i Martina Nemet, prof.
