Povijest III. Gimnazije Osijek
Početak
Da bismo mogli shvatiti sadašnjost moramo prvo upoznati prošlost. Prošlost Realne gimnazije u Osijeku seže u 19.stoljeće. Iako je prošlo više od stoljeća, pamtimo početak i tijek Osječke realne gimnazije čiji je slijednik III. gimnazija. Od vremena osnivanja Realke u Osijeku, prošlo je kroz školske klupe, na tisuće učenika. Mnogi od njih postali su istaknuti javni djelatnici, znanstvenici, umjetnici, pedagozi, inženjeri i borci. Profesori Realke bili su istaknuti stručnjaci, odlični pedagozi i nositelji naprednih misli. Sjećanja na profesore i Gimnaziju ostala su u naraštajima nekadašnjih učenika i u zapisima povjesničara. Danas su i nama.
U vremenu osnivanja realki Hrvati su bili u sastavu Habsburške Monarhije. Nisu živjeli u jedinstvenoj državi, već su bili podijeljeni na Bansku Hrvatsku (koja je bila sastavljena od 6 županija: Križevačka, Varaždinska, Zagrebačka, Požeška, Virovitička i Srijemska), Vojnu granicu koja se prostirala od Like do Petrovaradina, Dalmaciju, Istru i Kvarner. U kontekstu svih tih zbivanja u Habsburškoj Monarhiji otvaraju se realne gimnazije. Tako je grof Leo Thun, tadašnji ministar školstva, 16. rujna 1849. izdao “Osnovu za organizaciju austrijskih gimnazija”, koja je 1850. propisana i za hrvatske škole. Ta Osnova budućoj realci odredila je zadaću da budućim obrtnicima da nužno predznanje i pripremi učenike za tehničke znanosti. Realke su se dijelile na niže s 2,3 i 4 razreda i više s 3 razreda.
Poznate osobe
Josip Bösendorfer
rođen je 30. siječnja 1876. god. u Lukaču kraj Virovitice. Klasičnu gimnaziju završio je u Osijeku. U Zagrebu započinje studij povijesti i zemljopisa, no sudjelovavši kao brucos u spaljivanju mađarske zastave na očigled cara i kralja Franje Josipa I. i bana Khuena Hedervarya morao je nastaviti studije u Grazu, Beču i Pragu. U kratkom vremenu obranio je disertaciju o zrinsko – frankopanskoj uroti i položio profesorski ispit. Prvo profesorsko mjesto bilo mu je u Zagrebu, zatim se vraća u Osijek, prvo kao profesor (od 1900. – 1916. ), a potom 1917. postaje ravnateljem Osječke realne gimnazije. Tu je funkciju obnašao do 1922. god. U vrijeme najžešće diktature kralja Aleksandra 1932 god. , Bösendorfer je umirovljen. Nastavio je s aktivnim radom u Arheološkom društvu ” Mursa”. Nakon odlaska dr. Franje Buntaka, na mjesto kustosa i direktora u osječkom Muzeju, dolazi sad već ostarjeli Bösendorfer koji je organizirao znanstveni rad u zbirkama Muzeja. Prvo je bio imenovan dopisnim članom Munchenske akademije, zatim bečke i najzad dopism član JAZU. Dvije trećine njegovih radova tematski su vezane uz Osijek. Dva njegova rada koja se posebno ističu su “Crtice iz slavonske povijesti” i ” Agrami odnosi u Slavoniji “. On je spadao u sam vrh, među povjesničare koji su svoje zanimanje usmjerili u Slavoniju. Njega smatramo jednim od utemeljitelja slavonske historiografije. Umro je 6. lipnja 1957. godine. Nakon smrti neopravdano je ostao zapostavljen, što je nažalost velika nepravda prema čovjeku koji je cijeli svoj istraživački rad posvetio hrvatskom narodu, svojim Slavoncima i Osijeku.
Rudolf Horvat
rođen je u Koprivnici 14.111.1873.god. Završio je osnovnu školu u Koprivnici, a gimnaziju u Varaždinu i Zagrebu. Upisao se na Bogoslovni fakultet u Zagrebu, ali je nakon dvije godine prešao na Filozofski gdje je, 1896. god. diplomirao povijest i zemljopis. Prvi posao dobio je u Osječkoj realnoj gimnaziji. Horvat je bio opredjeljen za opoziciju ( protiv Hedervarya ) pa dolazi na listu nepoćudnih vladi, te ga premjepštaju na Realnu gimnaziju u Zemun gdje je prijeteljevao sa Stjepanom Radićem. Zatim je premješten na nižu giiimaziju u Petrinji, gdje piše prve velike radove : ” Borba Hrvata s Turcima za Petrinju ” i “Povijest Hrvatske”.
Nakon sedam molbi za premještaj tek 1907. god. prelazi u Zagreb na Donjogradsku realnu gimnaziju. Njegovo neslaganje s hrvatsko – srpskom koalicijom, koja je imala vlast i sve jača orijentacija prema Stjepanu Radiću bili su uzrokom što je ostao bez profesorske službe i bez šansi za zaposlenje u Državnom arhivu u Zagrebu. Sva svoja istraživanja financirao je sam i bez ikakve državne pomoći. 1925. god. napušta politiku. Događaji do kojih je došlo poslije atentata na Stjepana Radića stvorili su kod njega uvjerenje u potrebu izgradnje samostalne države Hrvatske, pa se njegovo pisanje u tom vremenu opet okreće politici. Kad je osnovana NDH Horvat se uključuje u rad kao zastupnik u Hrvatskom saboru i profesor povijesti na Filozofskom fakultetu.1942. god. izdao je knjigu ” Hrvatska na mučilištu ” posvećenu stradanjima Hrvata u novijoj povijesti, koja ga je dovela poslije 1945. god. na robiju, a odatle i u smrt. Preminuo je u Zagrebu 25. svibnja 1947. godine. Djelujući između povijesti i politike nije iskoristio svoje pune mogućnosti ni na jednom polju, ali je njegov trag neizbrisiv u oba područja.
Dobriša Cesarić
rodio se u Slavonskoj Požegi, 10 siječnja 1902. godine. Pohađao je mušku realnu gimnaziju u Osijeku. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, bio je urednik u izdavačkom poduzeću “Zora’’, 1920. surađivao je u ” Kritici “, a 1923. u “Ozon”. Istaknuto je ima suvremene hrvatske književnosti, pjesnik koji je produžio i oplemenio lirsku tradiciju Moderne. Po jednostavnosti klasična, po tonu misaona i sjetna, Cesarićeva lirika je po tematici urbana i onda kada je Cesarić pjesnik gradske sirotinje i kad je impresionistički slikar pejzaža. Cesarićeve su pjesme prevođene na dvadesetak jezika te su ušle u mnogobrojne strane i domaće antologije i izbore. Cesarić je pisao poeziju, memoarsku prozu, prepjeve i dr. Jedno od djela memoarske proze je i “Moje osječko đakovanje”. U njemu se osvrće na razdoblje svog života koje je proveo u muškoj realnoj gimnaziji. Prisjeća se zgrade, konjskog tramvaja, ondašnjeg izgleda tvrđe, udžbenika i profesora.
Lavoslav Ružička
rođen je u Vukovaru 13. rujna 1887. godine. Nakon smrti Lavoslavova oca, njegova majka s njim i njegovim mlađim bratom seli u Osijek, gdje Lavoslav završava pučku školu i klasičnu gimnaziju.
U razdoblju od 1906. do 1910. studirao je kemiju na Visokoj tehničkoj školi u Njemačkoj. Tri je godine radio kao profesor organske kemije u Utrechtu.
Godine 1934. Lavoslav je objavio djelomičnu sintezu muškog spolnog hormona androsterona, a već sljedeće godine i testosterona. Radovi na seksualnim hormonima i steroidima doveli su Lavoslava do Nobelove nagrade za kemiju 1939. godine. Nagradu je dobio zbog rada na polimetilenima i višim terpenima. On je prvi Hrvat koji je dobio Nobelovu nagradu. 16. ožujka 1940. održao je predavanje pod naslovom Od dalmatinskoga buhača do seksualnih hormona u velikoj dvorani Radničkoga doma u Zagrebu. Također, 1940. godine postaje počasni građanin Vukovara i tada se na slici potpisao kao “Vukovarac Lavoslav Ružička, 1940.”
Vladimir Prelog
rodio se u Sarajevu 23. srpnja 1906. god. kao sin istaknutog povjesničara i sveučilišnog profesora Milana Preloga. U rodnom gradu pohađao je osnovnu školu, a gimnaziju u Osijeku, kamo se preselio s roditeljima. S 15 god. je izradio svoj prvi znanstveni rad koji je iste godine objavljen u njemačkom kemijskom časopisu. Maturirao je u Zagrebu, a potom je otišao na studij u Prag. Tamo je za 4 god. diplomirao, a godinu zatim i doktorirao.Prvi posao dobio je u Zagrebu kao predavač organske kemije na kemijskom odjelu tehničkog fakulteta. Modernizirao je nastavu i praksu, a studente viših godina je uveo u znanstvmi rad. Za vrijeme II. svjetskog rata otišao je u Švicarsku gdje ga je prihvatio Lavoslav Ružička i smjestio kod sebe na Saveznoj visokoj tehničkoj školi. Tamo je za osam god. plodnog rada objavio 92 znanstvena rada. Nakon Ružičkinog odlaska u mirovinu postao je predsjednik Zavoda za organsku kemiju. Objavio je više stotina radova. Svojim istraživanjima pridonio je objašnjenju strukture mnogih alkaloida, izolirao je vrlo aktivne i rijetke antibiotike. Svojim radovima pridoino je poznavanju nekih osnovnih problema u fizikalnoj organskoj kemiji. Bio je član JAZU, ANUBIH i počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu. S australskim kemičarem J.W.Comforthom, podijelio je 1975.god Nobelovu nagradu za kemiju.